subota, 18.12.2010.
"Kume, gdje na pivo?"-"Pa na Pivkana!"
Ako se zapitate gdje bi bilo moguće posjetiti neku zanimljivu manifestaciju, dobar odgovor će vam zasigurno biti Zagreb. Jednog dana u oči su mi upali plakati koji najavljuju 1. Pivkan-prve dane dobrog piva u Zagrebu, te se već u nekoliko sekundi moj um zaljubio u pomisao da se nađem na toj pivskoj manifestaciji. U brzoj konzultaciji sa mojim kolegom, bez puno rasprave odlučeno je da se ovaj radosni događaj svakako mora posjetiti-i tako bje! U petak, nakon malo domaćih čvaraka kod kolege, uputismo se na pivkana sa mnoštvom ideja šta bi nas sve moglo očekivati. Doduše, program i popis od 154 piva koja su bila tamo smo uzduž i popreko prošli tako da smo bili uvjereni da većinu već znamo.
Lijepa ponuda od 154 piva definitivno je mogla zadovoljiti i najzahtjevnije...ako ste imali para. Mi koji volimo i s 10 kn uživamo u točenom
Nije bilo teško naći Češku besedu i uči u mali pivski raj. Zanimljiva ideja organizatora je da se za kupljenu ulaznicu od 10 kn, odmah potom moglo dobiti pola litre točenog piva, ili češkog Lobkowicza ili domaćeg staročeškog, a mi smo uzeli za početak ovo prvo. Uz dobar start već je teško bilo dalje išta pokvariti pa smo lagano pijuckajući počeli našu turu. Prostor nije odveć velik, ali je ugodan, po cijeloj dvorani su izloženi dijelovi iz raznoraznih stripova gdje se prikazuje pivo tj. krigle-bila je to izložba pod nazivom „Nacrtaj mi krigl“, vrlo zgodna dosjetka za animiranje posjetitelja pri degustacijama. Tokom vremena prešli smo na izvrsno zimsko staročeško i nastavili turu prelaskom na izložbu raznih pivskih suvenira.
Moja malenkost se kesi pred kamerom fotoaparata sa zimskom čarolijom iz daruvarske pivovare-zimsko staročeško! pored možete viditi iznimnu kolekciju pivskih čaša
Na ovoj slici možete vidjeti kako moj kolega pozira u svom divnom sakou...šalim se. Pozire uz jedan od izložaka izložbe "Nacrtaj mi krigl"
Inače i moja malenkost je počela skupljati pivske boce i čepove, ali naspram ovog sam bio jad i bijeda, barem par stotina čepova od svakojakih piva iz cijelog svijeta, pregršt pivskih podmetača svakojakih oblika i boja, čaše, krigle od raznih pivovara. Kako smo doznali pričajući s jednim članom iz DPP-a, tj. Društva Prijatelja Piva koje je ujedno bila i organizator Pivkana, bila je to samo kap u moru, jer zbog samostalnog financiranja nije se moglo ići u veći prostor, tako da je ogroman dio te zbirke ostao skriven ljudima. Tako smo pogledali i veliku zbirku pivskih etiketa, kojih uistinu ima puuuno, ali nažalost one se čamile sa strane jer mjesta za njih više nije bilo.
Izloženi podmetači za pivo, nažalost samo dijelić kolekcije.
Velika kolekcija čepova...nadam se da ću jednog dana i sam takvu posjedovati.
Uz ugodno čavrljanje, dalje smo prešli na vukovarsko pivo-vrlo mi je žao što nije šire zastupljeno i malo je poznato, a odista je vrhunsko lager pivo. Kasnije smo dočekali i kobasice, ja sa senfom, kolega bez, jer kad vidi senf žuto mu ide na uši, koje su majstorski legle na pivo.
Vukovarsko pivo
Nažalost program je bio malo zbrčkan, ali tako je kako je-kasnije sam saznao da su mnoge sitnice bile upitne pa se sve još dobro i posložilo. Bile su i pivske igre, ali na njima nismo ostali jer nikako se nisu mogli skupiti ljudi za igru, vjerojatno jer je pojedincima bilo malo neugodno natjecati se pred par stotina nepoznatih ljudi, a dužnosti su zvale, pa smo kupili još par pivkana za doma i ošli slatko podrigujući.
Štand od Daruvarske pivovare...sa mnoštvom staročeškog, i djevojkom koja se natočila piva za okorjele pivopije :D
Jedini minus mi je cijenama belgijskih piva koje su sa 30 kn, za 0,33 boce ipak bile pretjerane, za razliku od cijelog spektra čehinja koje su došle svega 10 kn, ali mali je to minus naspram sveukupnih pozitivnih ocijena. Divna manifestacija za ljubitelje dobrog piva, za one koji cijene nešto iznad čistog lokanja komercijalnih šitova. Ako se ikada ponovi, i volite pivo, toplo preporučujemo da i vi dođete na ovu manifestaciju i malo stanjite novčanik, ali neće vam biti ni najmanje žao. Divno je susresti se s nečim što ljudi uistinu cijene i vole, i daju sebe u to-da ja toga više vjerojatno bi nam svijet bio slađi. Živili do idućeg čitanja!
A vi koji volite pivo, recite da nije upravu?
četvrtak, 09.12.2010.
Čaše perem, ruke mi prljave
Draga nacijo, evo da vam se obrati i drugi autor ove kreativno izrađene i uređene čudotvorine zvane blogom. Teška vremena stigoše u našu zemlju, jer, kao što već svi znaju, gospon Ivo je uteko, u Zagrebu je pao snijeg, a meni je ponestalo rakije. E sad, vjerojatno bi se zapitali, kakve veze imaju Ivo i snijeg sa mojim nestankom rakije, jel tako?
Stvar je vrlo jednostavna, svi mi znamo da je rakija unverzalni lijek za sve naše probleme, uspone i padove, muževe i žene, rane i bolove. Također, šetajući tako ovih dana Zagrebom, vidjeh da je ove godine rakija "in", da se na svakom ćošku prodaje medica, šljivovica, loza, rakija s kuhanim vinom i slične 3.14zdarije. Nemam ja ništa protiv toga, dapače, divno je što naši rvati i rvatice žele očuvati autohtonost rvackih proizvoda, no taj način prihvaćanja stvari je već pomalo i zastario. Po toj analogiji, uzmimo primjer, ako mi dolje u Lici počnemo guzicu brisat rukom umjesto WC papirom, za par godina bi to isto došlo do Zagreba, i problem nastaje, kad ovi tu shvate da im poslije te aktivnosti ruka smrdi na govno, dok ovima u Lici ne. Običaji bi trebali ostati običaji, i to tamo gdje su i nastali, a od našega glavnog grada će polako nastat jedan ogroman cirkus u kojem se neće znati ko pije, a ko plaća, sve dok pića ima. Pozitivan ishod toga je što će i, kad ta vremena dođu, postojati mjesta gdje će normalni ljudi poput nas moći doći, sjesti i naručit koju pivicu ili kilu odojka, zavaliti se u neugodne barske stolce i klupe, te sa jednom dozom prijezira, podmuklo promatrati svu tu kolotečinu života ne brinući za njegov smisao, a bogami ni za cilj. U tome je čar samog užitka i svemu onome što on za sobom povlači. I zato ja, draga nacijo, tu i tamo uhvatim čašicu i natočim rakijice, ili u nedostatku rakijice, otrčim do kauflanda po neku pivicu, da bar na trenutak mogu pobjeći iz ove crne rupe i promatrati stvari iz jedne bezbrižne perspektive. Jer, ono što čovjek najviše cijeni je sloboda, koje nikada nema u točno onom, potrebnom trenutku. Sloboda kvari ljude čineći ih neodgovornima, poput novca, svi kukamo kad nemamo, a kada imamo, rasipamo dok imamo i onda opet kukamo. Uloga snijega spomenutog na samome početku nema nikakve veze sa smislom opisanih doživljaja opata Držihe, on je tu samo da uveliča ovaj predblagdanski ugođaj, prikrije sivilo betona i asfalta te donekle spere iz zraka smrad ovoga grada (bez uvrede okorijelim zagrepčanima). Ostaje nam još samo dragi Ivo, kojem želim da popije jedno pivo, jer vidim da mu se jbe živo za moj nestanak rakije.
Do idućeg, čega već..
Robert
Kratka uvodna riječ
Dragi čitatelji i čitateljice, u svom prvom postu želio bih se dotaknuti par stvari vezanih uz nastanak ovog bloga, a koje bi ujedno bile i smjernice njegovog daljnjeg rada. U današnje vrijeme blogovi su izumiruća vrsta, kao dinosauri, ili neandertalci ili auti iz '78, i slično. Nestaju zato što ih istiskuju nove vrste, kao što su facebook, twitter, myspace i sam Bog zna šta sve ne, a oni padaju u zapečak i zaboravljaju se. Vrijeme blogova mi je bilo jedno od sretnijih vremena, jer sam u prošle blogove sa još dobrih ljudi ulagao puno sebe i to su bile kvalitetne stvari, osim druženja tu je bila i doza kreativnosti. Upravo ta kreativnost, to izlaženje iz mase današnjih mladih umova koji na facebooku pišu i kad idu srat ili s čim jedu sendvič, je bila spasonosna za mene. Glupost je neuništiva, kao i muve i mravi, ali uvijek možemo kupiti neopitroid, tj. donekle je suzbiti i okrenuti se nečemu novom. Moj kolega i ja želimo u ovaj blog unjeti dozu naše kreativnosti, možda nekome i nasaditi pokoji smiješak na licu, ili mu barem kvalitetno potrošiti 5 minuta vremena, ali prvenstveno želimo pokazati da naši životni ideali nemoraju biti zavezani uz kolotečinu svijeta koja je sve veća. Da dalje ne filozofiram, pisat ćemo o imaginarnim zbivanjima i fiktivnim osobama, jer to nas veseli i daje mašti odriješene ruke, pisat ćemo o stvarnim događajima i poluautobiografskim crticama koje bi nam se mogle učiniti zanimljive i pokušat ćemo vam dočarati naš pomalo hedonistički pogled na svijet koji je jednostavno očaravajuć. Ona sreća kad poželiš kupiti neko fino pivce, pojesti neku finu klopu, s nekim otić na čašicu razgovora i rakije je najveća sreća hedonista(barem umjerenog). Tu nema kolotečine, nema dosade i ispraznosti jer uvijek su tu sitnice koje nas čine sretnima. Upravo vraćanje blogu kao elektroničkom glasilu onih veselijih vremena je predstavljanje onog za što se zalažemo. Živili i čitajte nas u bliskoj budućnosti!
Ochif
